Rate this blog

Претражи овај блог

Poučne priče

 
Otvori u novom prozoru

Priče o životu

 
Otvori u novom prozoru

уторак, 22. фебруар 2011.

Priče o životu 24


ZA SVE ONE KOJI NEMAJU VREMENA ZBOG POSLA

Čovek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.
SIN: „Tata, smem li te nešto pitati?“
OTAC: „Da, naravno, reci, šta je?
SIN: „Tata, koliko zarađuješ na sat?“
OTAC: „To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?“ kaže ljutito
SIN: „Samo sam želeo znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?“
OTAC: „Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat.“
SIN: „Oh,' dečak odgovori, spuštene glave.
SIN: „Tata, molim te, možeš li mi pozajmiti 25 dolara?“

Otac je bio besan „Ako je jedini razlog što me pitaš da ti pozajmim 25
dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada
se okreni i idi pravo u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dečje idiotarije!“
Dečak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovek je seo i postao još ljući zbog dečakovog pitanja...kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?
Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio:
Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara...stvarno ne pita često za novac...
Čovek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata.
„Jesi zaspao, sine?“, upitao je.
„Ne, tata, budan sam" odgovori dečak.
„Razmišljao sam...možda sam bio prestrog prema tebi malopre. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.“
Dečak se uspravio, smešeći se. „Oh, hvala ti, tata!“, poviknuo je. Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica.
Kad je video da dečak već ima novac, otac se opet počeo ljutiti.
Dečak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
„Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?“, planu otac
„Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.“, odgovori dečak.
„Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući sat vremena ranije. Želim večerati s tobom."
Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga da mu oprosti.

Ovo je samo kratki podsetnik za sve vas koji naporno radite. Ne smemo dozvoliti da vreme prolazi mimo nas a da ne provedemo neko vreme sa ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Setite se podeliti tih 50 dolara s nekim koga volite.

субота, 19. фебруар 2011.

Priče o životu 23


ČAŠA MLEKA

Jednog dana siromašni mladić je prodavao odeću od vrata do vrata da bi zaradio novac za školovanje.
Shvatio je da ima u džepu samo 10 centi, a bio je gladan i odlučio je da u sledećoj kući zatraži hranu.
Izgubio je osećaj gladi kad je na vratima sledeće kuće ugledao lepu ženu.
I umesto hrane zatražio je čašu vode.
Zapazila je da je mladić veoma gladan i mlada žena mu je donela veliku čašu mleka. Popio ju je polako i tada je zapitao:
- Koliko vam dugujem?
- Ništa mi ne duguješ -odgovorila je ona
- Moja majka nas je naučila da nikom ništa ne naplaćujemo kad radimo to iz milosrđa.
- Onda Vam hvala od sveg srca-zahvalio se mladić

Godinama kasnije, ova mlada žena se smrtno razbolela.
Lokalni doktori nisu znali o čemu se radi pa su je poslali u bolnicu na preglede.
Doktor Howard Kelly je pozvan kao konsultant za njen slučaj.
Kada je čuo ime mesta iz kojeg pacijent dolazi- sećanja su se probudila u njemu.
Ustao je i otišao u njenu sobu. Kada je ušao u sobu prepoznao je ko je pacijent. Bila je to žena koja mu je dodala čašu mleka.Vratio se u sobu za konsultacije, odlučan da učini najbolje šta može da joj spase život.
Od tada je poklanjao posebnu pažnju njenom lečenju.
Posle duge bitke s bolešću-ona je preživela.
Doktor Kelly je ostavio poruku da se konačni račun dostavi njemu na overu. Pogledao ga je, napisao nešto na marginama i poslao ga je u njenu sobu.
Pomislila je da će račun za bolnicu morati da plaća ceo svoj život. Ali kada ga je otvorila…
Nešto što je bilo napisano na marginama joj je skrenulo pažnju.
Pročitala je reči:
Plaćeno u potpunosti čašom mleka.
Doktor Howard Kelly

среда, 16. фебруар 2011.

Priče o životu 22

Dobro drvo

Bilo jednom jedno drvo, puno ljubavi za jednog malog dečaka. Dečak je dolazio svakog dana i vredno skupljao list po list, splitao lišće u krunu i kao kralj šume šumom se šetao.
Pentrao bi se uz stablo drveta, na granu zaseo, i jabuke jeo u slast.
Ponekad bi se igrali žmurke i kad bi se umorio, dečak bi zaspao u hladu drveta.
Dečak je voleo drvo mnogo, vrlo mnogo. I drvo je bilo srećno.

Ali, vreme je prolazilo i dečak je odrastao. Drvo je sve češće ostajalo samo.

A onda, jednog dana, dečak se ponovo pojavi i drvo mu reče:
„Hajde, dečače, popni se uz stablo i poljuljaj na mojim granama, najedi se mojih jabuka i odmori se u mom hladu. I budi ponovo srećan.“
„Porastao sam, i nisam više za pentranje niti za igru“, odgovori dečak.
„Želim da kupim toliko stvari i da se zabavljam… Ali, potreban mi je novac. Možeš li mi dati malo para?“
„Žao mi je“, odgovori drvo „ali para nemam. Sve što imam jesu lišće i jabuke… Ipak, dečače, mogao bi da ubereš moje jabuke i prodaš ih u gradu… Tako ćeš doći do para i biti srećan.“
I dečak se uzvera na drvo i pobra njegove jabuke, potom ih odnese sa sobom. 



I drvo je bilo srećno. 

Ponovo su prolazile godine a dečak se nije pojavljivao. Drvo je tugovalo
A onda, jednoga dana, dečak ponovo stiže i drvo zadrhta od radosti i zašumori.
„Hajde, dečače, popni se uz moje stablo, grane mi nogama objaši i uživaj, kao nekad.“

“Nemam vremena za to, imam previše posla,” Odgovori dečak.
“Hteo bih kuću da skućim“, reče. „Gnezdašce toplo, udobno, sa ženom i dečicom. Sad mi je kuća potrebna. Možeš li mi ti dati kuću?“

“To nemam, odgovori drvo. Čitava šuma je moja kuća. Ali, evo možeš poseći moje grane i od njih sebi sagraditi kuću. Tako ćeš biti srećan.”
I dečak poseče grane s drveta i odnese ih, i od njih sagradi sebi dom.
I drvo je bilo srećno.


Opet su prolazile godine, a od dečaka ni traga, ni glasa.
Kad, najzad, odnekud se pojavi, drvo se toliko obradovalo da reč nije moglo da izusti.
“Hajde, dečače,” prošaputa drvo, “dođi i poigraj se.”
“Previše sam star i tužan da bih se igrao,” odgovori dečak. “Želeo bih jednu lađu, da otplovim na njoj daleko, daleko odavde. Možeš li mi ti naći kakvu lađu?”
“Pa, poseci moje stablo i načini sebi lađu,” odgovori drvo. “Potom, isplovi na more i nek ti je sa srećom.”  
I dečak poseče stablo drveta, napravi lađu i odjedri daleko, daleko.
I drvo je bilo srećno, ali ne baš sasvim.


Prođoše mnoge godine i dečak se najzad ponovo pojavi.
“Žao mi je, dečače,” prozbori drvo, ”ali zaista nemam ništa više što bih ti mogao dati. Ne rađam više jabuke.”
“Zubi su mi se već davno istrošili i više nisu za jabuke.” reče dečak.
“Nemam više ni grana” nastavi drvo, ”na kojima bi se mogao ljuljati.” 
“Star sam i prestar da bih se po granama ljuljao.” Odgovori dečak.
“Nemam više ni deblo,” reče drvo “na koje bi se mogao popeti.”
“Suviše sam umoran da bih se pentrao po drveću.” zaklima glavom dečak.
“Žao mi je,” uzdahnu drvo. “Voleo bih da ti mogu bilo šta dati, ali ništa mi više nije ostalo.
Sad sam ti samo jedan stari panj. Oprosti...”

“Meni sad bogzna šta i ne treba” uzdahnu dečak. “Tek neko mirno mestašce gde mogu
mirno sesti i predahnuti. Znaš jako sam umoran.”

“U redu onda” odvrati drvo, “nape se, i uspravi koliko god je moglo: ”Panj i kada je star, može odlično da posluži da kosti na njemu odmoriš. Dođi dečače, i sedi. Sedi i dušu odmori.”
I Dečak tako učini.
I drvo se oseti beskrajno srećnim.






субота, 5. фебруар 2011.

Priče o životu 21

“TO JE DOBRO”


Nekada davno živeo jedan afrički kralj koji je imao jako bliskog prijatelja, prijatelja sa kojim je odrastao. Taj njegov prijatelj imao je naviku da, šta god da se desi u životu, kaže:“To je dobro.“
Jednog dana kralj pođe u lov sa svojim prijateljem. Prijatelj je prethodnno pripremio puške, ali ispostavilo se da jednu pušku nije dobro podmazao. Kad je kralj spazio lovinu i nanišanio, puška se jako trznu, ispade mu iz ruku i opali. Na njegovu žalost, metak mu je otkinuo palac na levoj ruci. Prijatelj mirno gledajući šta se dešava i veran svojoj navici reče:“To je dobro!“ Na to pobesneli kralj urliknu:“Neee!!! To NIJE dobro. To NIJE dobro.“ I naredi da se njegov prijatelj baci u najdublju tamnicu.
Prošla je godina dana, kralj opet krenu u lov. No igrom slučaja, uhvatiše ga ljudožderi, svezaše ga i odneše u svoje selo. Skupiše drva, zapališe vatru i prineše kolac. I kada dovukoše kralja do vatre, videše da mu fali palac. I kako su bili mnogo sujeverni i nisu jeli nikada čoveka kome nešto fali, odvezaše kralja i pustiše ga na slobodu.
Kada je došao sebi, posle susreta sa smrću, kralj se duboko zamisli nad sudbinom i seti se svoga prijatelja, koji je već celu godinu trunuo u zatvoru. Kralj naredi da se njegov prijatelj istog trenutka pusti na slobodu: „Bio si u pravu. – reče mu-  Zaista je bilo dobro što mi je metak otkinuo palac.“
I nakon što mu ispriča za svoju dogodovštinu sa ljudožderima, rasplaka se govoreći:“Osećam se užasno zbog toga što sam ti napravio, bacajući te u tamnicu.“
„Ne!“ – odgovori prijatelj – „To je dobro!“
„Kako dobro?! Šta tu ima dobro što si proveo godinu dana u zatvoru?!
„Pa da nisam bio u zatvoru, sada bi me jeli ljudožderi.“ – bio je odgovor.

priče o životu 20

Ni jedan čovek nije ostrvo
Dzon Don

"Ni jedan čovek nije Ostrvo, sam po sebi celina;
svaki je čovek deo Kontinenta, deo Zemlje;
ako Grudvu zemlje odnese More, Evrope je manje,
kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo Posed tvojih prijatelja ili tvoj;
smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen čovecanstvom.
I STOGA NIKAD NE PITAJ ZA KIM ZNONO ZVONI; ONO ZVONI ZA TOBOM".

среда, 2. фебруар 2011.

Priče o životu 19

Krčag

Vodonoša je imao dva velika keramička krčaga.
Nosio ih je na obramici okačene na krajevima.
Jedan krčag je imao pukotinu dok je drugi bio ispravan,
i uvek je uspevao da prenese jednu te istu količinu vode.
Put od izvora do kuće je bio dug i uvek je u naprslom
krčagu donosio polovinu sadržaja vode do kuće.
Trajalo je to tako dve cele godine, iz dana u dan.

Naravno celi krčag je bio ponosan na sebe kako je
do kraja uspešno ispunio obvezu, dok se siroti naprsli
krčag sramio, osećao se poniženo i potišteno, što je
uvek ispunjavao samo polovinu obaveze.
Jednog dana nakon dve godine obratio se vodonoši na izvoru.
- Sram me je, jer voda kaplje iz mene na celom putu do kuće.

Vodonoša mu je odgovorio:
- Da li si primetio, da cveće buja i napreduje samo na tvojoj,
a ne na strani drugog krčaga? To je tako zato, jer sam ja
uvek znao za tvoj nedostatak, i uvek sam te podržavao i
nosio sa te strane.
Svaki dan si ga zalivao, kada smo se vraćali. Dve godine
uživam u ovom prekrasnom cveću, kojim ukrašavam
moj sto. Da nisi takav, kakav jesi, onda ni ova lepota
ne bi ukrašavala moj dom.

Svako od nas ima poneku manu. Svi smo mi pomalo
naprsli krčazi. Ali, ovi lomovi i mane koje su u svakome
od nas, čine nam život zanimljivijim, interesantnijim i
vrednijim. Samo treba uvažavati svakoga
onakvim kakav jeste, i gledati dobru stranu u ljudima.
Ne možeš biti srećan sve dotle, dok ne naučiš
iskreno da voliš, i ne nađeš svoje mesto na svetu.


Популарни постови

Posebni trenuci

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

komentari

Get Recent Comments Widget