Rate this blog

Претражи овај блог

Poučne priče

 
Otvori u novom prozoru

Priče o životu

 
Otvori u novom prozoru

четвртак, 17. јун 2010.

Priče o životu 1

Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari:
„Možete li nam ispričati nešto lično, što vam se sigurno moralo dogoditi, za tako dugo vreme?“
Razlog, zašto su uopšte novinari došli je bio taj što je država odlučila da mu dodeli počasnu penziju za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova nema da bi dobio zasluženu penziju, jer nije bio nigde prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima preduzeća.
Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopšte došli oni kojima se ni u snu čovek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu neko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari, kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako odvratiti. A prostodušni starac je na kraju ipak popustio i započeo pričati. Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru deci, jedino je mislio da su one isuviše seljačke za tako nešto kao što su novine. Počeo je svoju priču:
„Cena jednog iskustva je bila visoka, a da me niko nije pitao želim li kupiti to iskustvo“
Pa nastavlja:
„Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance. Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto priklonilo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, delio sa njim šta sam i sâm imao. I pseto je lepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga treba ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće srcu priraslo, uvuklo se pod moju kožu.
Jednog kasnog, letnjeg popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali vazduh je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu odmarale u senci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno. Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iz sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak šta je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narandžasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smeru prema suncu moj je pas sedeo. Njuška mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narandžasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mesto njih imao dve sijalice. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio šta se desilo.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku iznad vrata i ponovo izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osećao krivicu što je prokockao moje poverenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasao, što se spasti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što pre nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam između ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, posumnjao sam u zvezdu na nebu.
Od onda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu da zaboravim, kao da se danas dogodilo. Nakon tog događaja sam se nekako povukao u sebe. Reči su mi nevoljno prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga

Нема коментара:

Постави коментар

Prokomentarišite post.

Популарни постови

Posebni trenuci

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

komentari

Get Recent Comments Widget